Vesti

  • 26.01.2017
    Prometej: Ernad Osmić: Sociolingvistička aporija Gornje Skakave

    Source: Prometej

    Photo: http://rs.n1info.com

    Škola nije, niti bi trebala biti mjesto u kojoj se potiče razvijanje bilo kakvog nacionalnog ili vjerskog identiteta. Škole u Brčko distriktu su multietničke i bazirane su na sekularnom principu obrazovanja, što znači da ne bi trebalo postojati favoriziranje jedne nacije niti jedne religije 


    25. siječnja 2017. godine vlastima Brčko distrikta je stigao dopis roditelja područne osnovne škole iz Gornje Skakave kod Brčkog koji upozorava na ugrožavanje nacionalnog interesa Hrvata u ovom gradu. U dopisu se ističe kako je nova učiteljica koja će predavati drugom razredu od osam učenika etnički neadekvatna da izvršava tu funkciju, jer se, kako navode roditelji, radi o osam učenika „Hrvata i katoličke vjeroispovijesti“, dok je nova učiteljica Bošnjakinja.

    Dalje navode kako učenici „žive i odrastaju u okruženju gdje je hrvatski jezik materinski“, a djeca odgajana na „vrednotama kršćanstva“, te da ta nova učiteljica neće odgovarati ni učenicima ni roditeljima, jer se „njene tradicijske i kulturne vrijednosti bitno razlikuju od vrijednosti koje žive njeni učenici.“

    Na kraju dopisa roditelji ističu i sljedeće:
    „Ne želimo sumnjati u naobrazbu nove učiteljice, ali sigurni smo da njen materinski jezik nije hrvatski i da ga nije izučavala na fakultetu koji je pohađala. Hrvatski jezik, kao jedno od naših Ustavom zagarantiranih prava, doveden je u pitanje. To je posebno opasno iz razloga što djeca upravo u toj dobi uče materinski jezik i razvijaju svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Uz učenje engleskog i njemačkog, kao obveznih stranih jezika u nastavom procesu, za našu djecu bi bilo previše da uče još jedan, za njih, strani jezik.“


    Bosanski kao strani jezik

    Kao neko ko je prva tri razreda osnovne škole pohađao i završio u Njemačkoj na njemačkom jeziku, i ko je bio „okružen“ njemačkim „tradicijskim i kulturnim vrijednostima“, moram priznati da sam doživio kulturalni šok kada sam se prvi put susreo sa bosanskim / hrvatskim / srpskim jezikom. Ne zato što mi je bilo teško „prebaciti“ se sa njemačkog na ove jezike, nego što sam morao ulagati ogroman mentalni napor da ih razlikujem jedan od drugog. Priznajem, bio sam lingvistički naivan i mislio sam da je dovoljno razumjeti i govoriti jezik kako bih mogao tvrditi da ga „znam“.

    Danas, sa zadovoljstvom mogu reći da poznajem sva tri ova jezika. Možda će se pojedincima ovo činiti čudnim (a možda sam ja samo lingvistički wunderkind), ali meni je sasvim svejedno da li mi neko rekao Nedjelja je posljednji dan u sedmici; Nedelja je poslednji dan u sedmici ili Nedjelja je posljednji dan u tjednu. Um mi je, izgleda, toliko natprosječan, da one riječi koje se razlikuju u ove tri rečenice na ova tri jezika jednostavno razumijem i shvaćam kao sinonime.

    Prethodni paragraf je naravno sarkastične prirode. Svjestan sam da je fazon o međusobnom nerazumijevanju ova tri jezika isfuran, što bi se reklo, i da su čuveni Nadrealisti taj apsurd u jednom skeču ovjekovječili, ali nisam mogao odoljeti tome da ga i sam malo karikiram.

    Shvaćanje bosanskog jezika, u ovome slučaju i u ovome kontekstu, kao stranog jezika spada u domenu sociolingvistike, koja, između ostalog, proučava dejstvo uporabe jezika na društvo. Svi mi pripadamo nečemu što se u sociolingvistici naziva govornoj zajednici. Ukratko rečeno, govorna zajednica je grupa ljudi koja koristi jezik kojim govore na način koji je unikatan i prihvaćen unutar te zajednice. Da bismo bili dijelom govorne zajednice moramo posjedovati komunikativnu kompetenciju, što nije ništa drugo nego gramatičko znanje o sintaksi (kako se redaju riječi u rečenici, npr. Idem u školu. naspram pogrešnog Idem školu u.), morfologiji (kako riječi mijenjaju oblik, npr. Idem u školu. naspram pogrešnog Idem u škola.), fonologiji (kako jedan fonem može promijeniti značenje onoga što želimo reći, npr. Idem u školu. naspram Ideš u školu.) i društveno znanje o tome kako i kada koristiti iskaze na odgovarajući način (npr. kakav je jezik prihvatljiv na radnom mjestu naspram onoga koji se koristi sa prijateljima itd..)

    Pouzdano tvrdim da, vodeći se ovim načelima, učiteljica, roditelji i učenici pripadaju istoj govornoj zajednici jer dijele sve spomenute elemente komunikativne kompetencije. Problem, dakle, nije u nemogućnosti komunikacije, nego u onome što jezik učiteljice čini različitim od jezika učenika i roditelja.

    Etnolekt je pojam koji označava raznolikosti u jeziku koje su karakteristične za jednu određenu etničku ili kulturalnu podgrupu. Etnolekt tako postaje razlikovna oznaka za društveni etnički, nacionalni i/ili vjerski identitet, koja se u slučaju ova tri jezika često svodi na leksičke razlike tipa kahva / kafa / kava; lako / lahko ili ugao / kut i dr. (S tim da treba naglasiti kako se sve ove leksičke razlike po zakonu u školama Brčko distrikta moraju navoditi u nastavi, te da je od šestog razreda pa nadalje učenicima omogućeno da u predmetnoj nastavi pohađaju odvojeno nastavu bosanskog, hrvatskog ili srpskog jezika i književnosti.)

    Psihološki gledano, etnolekt može biti izuzetno važna odrednica nečijeg identiteta. Ukoliko smo odrasli u okruženju u kojem se govori kava, pa se zatim, kada odrastemo, nađemo u okruženju u kojem se govori kafa, razumljivo je da će postojati određena blaga kognitivna disonanca ili, laički rečeno, „parat će nam uši“, barem jedno vrijeme dok se ne naviknemo. Međutim, to „paranje ušiju“ teško da može imati dugotrajne posljedice kad je u pitanju formiranje identiteta (kako nacionalnog, tako i vjerskog) kod učenika.
    Ovdje treba spomenuti da pored etnolekta, postoji i tzv. idiolekt, tj. razlikovno i unikatno korištenje jezika od strane pojedinca. Svako od nas ima svoj lični način korištenja jezika; naš vokabular, riječi i izraze koje često koristimo itd., tako da, koliko god se mi kao roditelji i učitelji trudili da svoju djecu i učenike zatvaramo u tabore nekog etnolekta, na kraju ćê ona ipak razviti svoj idiolekt i postati individue, htjeli mi to ili ne.

    Postoji li katolik koji ne govori hrvatskim jezikom?

    Zabrinuti roditelji u dopisu naglašavaju kako je „posebno opasno“ što njihova djeca u drugom razredu razvijaju svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te da bi kontakt s učiteljicom kojoj hrvatski nije materinski jezik mogao ugroziti tu indoktrinaciju.

    Koliko god se ne slagao s tim, vezanje etnolekta za nacionalni identitet je kod nas postalo, nažalost, uobičajeno. Međutim, vjerski identitet koji se u ovom dopisu spominje u kontekstu jezika meni i dalje predstavlja jedan neshvatljivi fenomen.

    Prije svega, škola nije, niti bi trebala biti mjesto u kojoj se potiče razvijanje bilo kakvog nacionalnog ili vjerskog identiteta. Škole u Brčko distriktu su multietničke i bazirane su na sekularnom principu obrazovanja, što znači da ne bi trebalo postojati favoriziranje jedne nacije niti jedne religije. Nevjerojatno je da ovo moram naglašavati, jer je jasno kao dan i tako stoji i u zakonu. Dovoljno je pozvati se na taj dio u zakonu kako bi se ovakav dopis nezadovoljnih roditelja diskvalificirao kao tekst nekoga ko jednostavno nije upoznat sa zakonom i sa konceptom multietničkog društva u kojem živi.

    S obzirom da pravno ovdje ništa nije upitno, vrijedilo bi se pozabaviti identitarnim rascjepom koji se ovdje javlja. Roditelji naglašavaju kako imaju izuzetno poštovanje prema novoj učiteljici Bošnjakinji, ali da ona jednostavno nije pravi izbor jer joj hrvatski nije materinski jezik, te samim time dovodi u „opasnost“ razvijanje svijesti o vjerskoj pripadnosti kod učenika, tj. njihovoj svijesti da su pripadnici katoličanstva.

    Hrvatski jezik se ovdje metonimijski pokušava dovesti u vezu sa katoličanstvom kako bi se proizveo jedan materijalni pokazatelj za nešto nematerijalno kao što je religija. Gledajući nekog čovjeka, nemoguće je zaključiti koje je vjere. Čak i kad bi taj čovjek oko vrata nosio krst, križ ili polumjesec, pukim gledanjem nikada ne možemo sa stopostotnom sigurnošću reći da li je pripadnik vjere čije obilježje nosi ili se samo maskirao kao pripadnik te vjere. S jezikom je drugačije, on je u isto vrijeme materijalan i nematerijalan. Njega ne možemo tek tako okačiti oko vrata i pretvarati se da je naš. On je sastavni dio naše ličnosti, pa je zbog toga veoma zgodno uz njega vezati nematerijalne odrednice nečijeg identiteta kao što je religija.

    Problem u svemu se, međutim, javlja kada se sjetimo koliko katolika na planeti ne govori hrvatskim jezikom. Da li su oni pravi katolici? Šta, recimo, ukoliko neki Talijan katolik odluči da se preseli u Beograd i nauči govoriti čistim srpskim jezikom i beogradskim dijalektom? Da li bi on u očima ovih roditelja bio pravi katolik ili bi morao prvo naučiti govoriti njihov etnolekt? Kako bi roditelji reagirali na učiteljicu katolkinju iz, recimo, Splita koja govori dalmatinskim dijalektom koji je djeci nerazumljiviji od etnolekta učiteljice Bošnjakinje iz istog grada?

    Ovakvih apsurdnih pitanja može se bezbroj izmisliti, jer je premisa čitavog problema koji roditelji iznose u dopisu apsurdna. Stoga bi moja poruka roditeljima glasila: Ne podcjenjujte svoju djecu. Složit ćemo se svi da je svako od te osmero djece čudo Božje. Kao takva, ona su podarena umom koji ne samo da može upiti više od jednog etnolekta, nego više različitih jezika. Uz to, taj um je toliko složen i božanstven po svojoj prirodi, da će svako dijete, ukoliko to bude željelo, uspjeti sačuvati svoje nacionalno i vjersko „ja“, makar jednog dana odselilo na drugu stranu planete. Znači, ni zbog toga ne treba brinuti. Ukoliko ipak brinete da njihov um to nije u stanju izvesti, onda se bojim da vam nedostaje vjere u Boga i u ono što je on stvorio.

    Ernad Osmić, Prometej.ba


Komentari

Crkva ima mnogo i odgovornosti i mogućnosti da doprinese miru i blagostanju sveta u kome živimo.
Nj.S. Patrijarh srpski, g. Irinej