Članci

  • 07.07.2014
    Intervju: Biskup Pero Sudar
    Biskup Pero Sudar

    Razgovor za Religije, Politika i Pomirenje vodio Franjo Šarčević

    Na nedavnoj konferenciji 'Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet', održanoj u Sarajevu, jedan od sudionika bio je pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. S biskupom Sudarom razgovarali smo o značaju ove konferencije, teologiji mira, vjerskim zajednicama na našim prostorima, odnosu prema prošlosti, i drugim temama.

    Na konferenciji 'Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet', održanoj na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 9. do 12. lipnja, sudjelovali ste s temom 'Vjera kao duhovni kapital, religija kao moralni imperativ za izgradnju mira'. Koliko ovakvi događaji mogu, objektivno, imati značaja za društvenu zajednicu i kako sve ove pozitivne poruke mogu doprijeti do javnosti?

    Koliko god se moglo utemeljeno sumnjati da bi ovakve, uglavnom akademske, rasprave o temama od životne važnosti mogle bitno utjecati na društvo, bez njih društvo ne može. Riječ je, čini mi se, o spoznajama i vrednotama na kojima ljudski rod, bez obzira što ih većina ljudi pozitivno ne poznaje, opstaje. Razuman čovjek će teško nijekati činjenicu vjere u životu ljudi i ulogu religije u razvoju ljudskoga roda. Jasno, viđenje i tumačenje jednoga i drugoga, ne samo da može biti, nego jest uvjetovano poznavanjem činjenica i okolnosti ali, nerijetko, osobnim iskustvom i  namjerom pristupa. Do javnosti bi trebale doprijeti posredstvom sredstava društvenoga priopćavanja i, iznad svega, životnim svjedočanstvom vjernika te adekvatnim mjestom i ulogom religija u društvu.  

    Referirajući se na Vaše izlaganje, odakle izvire kršćanska teologija mira?

    Kao i sveukupna kršćanska teologija, tako i teologija mira ima svoje izvorište, prvenstveno, u odnosu Boga prema čovjeku, a onda, posljedično, u odnosu čovjeka prema Bogu i u, s tim neraskidivo povezanim, odnosom prema čovjeka. Bog u činu stvaranja i, napose, otkupljenja čovjeka objavljuje veličinu i zapovijeda nepovredivost ljudskoga dostojanstva. I veličina i nedodirljivost čovjeka je nerazorivo utemeljena u Božjoj ljubavi prema čovjeku. Iz toga slijedi, ne samo nužni logički zaključak da nije moguće u isto vrijeme ljubiti Boga i mrziti čovjeka, biti u miru s Bogom i u ratu s čovjekom. Naprotiv, svaka nepravda prema čovjeku izravno je protivljenje samome Bogu. Stoga, istinski vjernik je, snagom svoga odnosa prema Bogu, bezuvjetno čovjekoljubac i mirotvorac!

    Jedan od sudionika spomenute konferencije, Miroslav Volf, u svojoj knjizi 'Javna vjera: Kršćani i opće dobro', pokazuje – kako u pogovoru te knjige reče Ivan Šarčević – da teologija posjeduje jedan od ključeva budućnosti našega svijeta. Na tragu tog zaključka, kao osobu koja je član Crkve i u službi Crkve, pitao bih Vas da li, po Vama, kršćanstvo doista čini ovaj svijet boljim i kakve nam perspektive ono otvara za budućnost?

    Iako bi bilo neistinito tvrditi da su kršćani samo doprinosili dobrobiti čovječanstva, potrebna je velika mjera neznanja ili, zle namjere, svakome tko ne uviđa da je kršćanstvo, utemeljeno na osobi i nauci Isusa Krista, čovječanstvu ponudilo cjelovitu mjeru čovjeka. Naime, tek s kršćanstvom čovjek se prepoznao kao biće koje je pozvano na dar slobode.Bog nam se u Isusu Kristu objavio kao Otac svih ljudi. Posljedica te veličanstvene istine jest bratstvo i jednakost među ljudima. Tu temeljnu istinu kršćanstva su kršćani, nažalost, dugo podređivali istinama koje se kršćanstvu protive.

    Čovjeku i čovječanstvu današnjice, između ostaloga, prijete dvije smrtne opasnosti, nezainteresiranost  za drugoga i netrpeljivost prema drugome. Nezainteresiranost ili bezdušnost ljudi jednih prema drugima je gorka posljedica gubitka veza sa transcendentalnim a netrpeljivost žrtvovanje autentičnosti transcendentalnoga protuljudskim ciljevima. Lijek i za jednu i za drugu boljku jest autentična kršćanska vjera da darom života Bog čovjeka poziva i „obvezuje“ na neraskidivi odnos ljubavi prema Bogu i čovjeku. Nedvojbeno je da kršćanstvo u svome krilu nosi spasonosnu eshatološku perspektivu za čovjeka i čovječanstvo koja, bitno utječe na kakvoću međuljudskih odnosa već ovdje i sada. Ostaje, međutim, pitanje kritične mase kršćana koji svoju vjeru žive tako autentično da bi znatnije utjecali na stanje svijeta u kojemu živimo. 

    Još jedan sudionik ove konferencije, nizozemski teolog Erik Borgman, u intervjuu mi je na jednom mjestu, možda nespretno, rekao da teologija nije praktična disciplina nego spekulativna. Kako god, sa tim stavom se ne bih složio. Što vi kažete? Koji je smisao teologije ako ona nije angažirana na rješavanje nekih praktičnih problema s kojima se ljudi susreću, drukčije rečeno: ako ona ne teži preobrazbi svijeta u skladu s Božjim zakonima?

    Teologija jest spekulativna znanost ali s neminovno praktičnim učincima. Teologija je govor o Bogu čija jeka odzvanja u ljudskome srcu. Čovjek je tragao i traga za Bogom, ne samo iz puste znatiželje za objektivnom istinom, nego zbog svojim najdubljih egzistencijalnih pitanja i, rekao bih, urođenih čežnji. I što je još važnije, Bog je čovjeka stvorio, objavio mu se i otkupio ga zbog dobra čovjeka. Teologija, kao govor o Bogu, dakle, ljudski kazano, Bogu ne treba zbog njega. On i bez našega znanja o njemu ostaje ono što jest, savršeno Biće! Ali je veliko pitanje u kojoj i kakvoj mjeri čovjek spoznaje sebe i svijet oko sebe bez spoznaje Boga? Tako viđena, teologija je posve praktična znanost jer skida veo s tajne čovjeka i u njegovo srce unosi toplinu prema čovjeku i radost života koja mu pomaže do smisla podnošenja vlastitih i sudjelovanja u tuđim životnim teškoćama.

    Koliko su se religijske zajednice udaljile od svojega vjerskog izvora, a prije svega od jednoga razumskog zahtjeva da se trude stvarati svijet s više mira, istine i pravde? Ima li ikakve stvarne koristi na planu pomirenja i dijaloga od tzv. Međureligijskog vijeća?

    Iako posve krivo, nije mali broj onih koji, na štetu istine a onda i pravičnosti,  bez potrebite podrobnije analize stvarnoga stanja sve Crkve i vjerske zajednice stavljaju pod, nerijetko, inkriminirajući zajednički nazivnik. Istina, tako je najlakše. Ne moraju se truditi i nikome se, posebno, zamjerati. Međutim, tim načinom nikome ni ne pomažu a, nerijetko, općemu dobru odmažu. I nije to slučaj samo sa „vjerskim zajednicama“. U bosansko-hercegovačkome do kraja podijeljenome i suprotstavljenome društvu je zavladala opasna navika generaliziranja i etiketiranja. A sve u ime slobode govora, zaboravljajući da je sloboda govora ograničena obvezom istine i dobronamjernosti. U tome kontekstu bi svaki govor o Crkvama i vjerskim zajednicama u BiH, da bi bio istinit i dobronamjeran, morao imati pred očima njihovu strukturalnu i sadržajnu različitost kada je u pitanju njihov odnos prema državi i društvu. 

    Nemam nikakve potrebe biti odvjetnikom bilo kome ali mi se čini da se Crkvama i vjerskim zajednicama u BiH, napose kada je u pitanju njihova obveza zalaganja za opće dobro, pridaje veće značenje i uloga nego što ihrealno imaju. Kao da se previđa, tako očita, činjenica da je, u velikoj mjeri, u podsvijesti, ne samo ideoloških tvorca javnoga mnijenja, nego i velikoga dijela deklariranih vjernika uvjerenje da Crkvama i vjerskim zajednicama nije mjesto na javnoj sceni i da ih mišljenja i preporuke  vjerskih poglavara ne obvezuju. Bojim se da tome uvelike doprinose i mnogi predstavnici Crkava i vjerskih zajednica koji, nekom čudnom glađu za javnom scenom, prihvaćaju sudjelovati u raspravama i o temama koje dostatno ne poznaju ili, nerijetko, vrlo površno i senzacionalno tretiraju. Tako se događa da „Crkava i vjerskih zajednica“ na društvenoj sceni ima iritirajuće previše a njihov stvarni utjecaj na području općeljudskih i moralnih vrednota i vrlina ostaje neznatan.

    Imam dojam da, načinom na koji je osnovano i na koji djeluje, Međureligijsko vijećeprednjači u stvaranju gore naznačene uloge Crkava i vjerskih zajednica u bosansko-hercegovačkome društvu. Ostavljaju dojam da im je prioritet odnos Vijeća prema državi i društvu nego odnos među Crkvama i vjerskim zajednicama. Time podsjećaju na već viđeno i neuspjelo. Jasno, ovo kao i sve što u ovome razgovoru kažem, je moje osobno viđenje.

    Vraćajući se sa Sinaja, gdje je primio ploče s Božjim zapovijedima, Mojsije je zatekao narod koji je u međuvremenu napravio zlatno tele, klanjajući se idolu umjesto pravome Bogu. U toj situaciji, iako je narod pogriješio i izdao Boga, bar je Mojsije ostao „na pravom putu“. Nažalost, danas mnogi svećenici i drugi duhovni vođe se skupa s narodom klanjaju zlatnome teletu, idolima, a najpopularniji od tih idola jest Nacija. Ova refleksija mi je trebala za pitanje, koliko se Crkva danas nalazi u raskoraku između Istine i nacionalnoga interesa pod svaku cijenu, i koliko često prevlada ovo drugo?

    Da bih odgovorio ovo na Vaše pitanje, bilo bi potrebno, koliko je moguće, točno utvrditi u kojoj mjeri su, najprije, istina i nacionalni interes u raskoraku. Po mojoj prosudbi, u načelu, ove dvije stvaranosti nisu i ne moraju biti u raskoraku. Naprotiv! Nacionalni interes je samo zbir mnoštva pojedinačnih ljudskih interesa. Kada je taj interes, što znači sloboda i, posve konkretnome slučaju, jednakopravnost u pitanju ili opasnosti, i Crkva je, prema svome socijalnome nauku, dužna progovoriti. Time nije u raskoraku s istinom, nego je brani! Upravo je Mojsije, kojega ste naveli kao uvod u ovo pitanje, primjer borca za slobodu svoga naroda i po cijenu vlastitoga života. Crkva u BiH bi bila u raskoraku s istinom ako bi hrvatski nacionalni interes u BiH branila nauštrb istine ili nekoga drugoga većeg interesa. Nisam siguran da ima valjanih dokaza da je Crkva, a to znači Biskupska konferencija, riječju ili djelom podržala nešto što bi bilo protiv istine ili prava i sloboda nekoga drugog naroda ili pojedinca. Sveukupno njezino nastojanje u ovoj stvari bi se dalo sažeti u zahtjev da se hrvatskome narodu u ovoj državi zajamči samo ono što se jamči dvjema drugim narodima! Riječi i djela pojedinaca, bez obzira tko oni bili, ne bi trebalo pripisivati Crkvi!

    Kako se kršćanin može nositi s činjenicom da neki predstavnici njegove Crkve daju podršku osobama osuđenima za zločine u ratu, izigravajući tako temeljne poruke Evanđelja?

    Ovo je, s jedne strane, tako složeno i osjetljivo a, s druge, tako zaoštreno postavljeno pitanje da bi zahtijevalo vrlo opširnu analizu. Naime, ono u sebi, na određen način, nosi sve silnice rata i poraća. Toliko toga bi, kao pretpostavke iole razumljivomu i prihvatljivu odgovoru,  valjalo pojasniti. Ali to na ovome mjestu i ovom prilikom to nije moguće. Stoga, samo dvije-tri naznake.

    Prije svega, Vaše pitanje sadrži neke tvrdnje koje bi, umjesto istine, za svoj temelj mogle imati pretpostavke. Napose je upitna Vaša tvrdnja o izigravanju temeljnih poruka Evanđelja. I kada bi u slučaju Kordić sve bilo kako to većinski bosansko-hercegovački mediji prikazuju, ne smijemo zaboraviti da Evanđelje i za zločince ima riječi nade sadržane u pozivu na obraćenje. Crkva, zbog Evanđelja, mora, istom mjerom, osuđivati sve i svačije zločine ali, poput majke, ostati otvorenom za zločince! Kada je u pitanju kako se treba u ovako osjetljivim etičkim pitanjima postavljati vjernik kršćanin, zadnja mjera i mjerilo su mu vlastita savjest ravnana zahtjevnim traganjem za istinom. Evanđelje „izigrava“ svaki kršćanin kojega, iz bilo kojega razloga, zločin protiv svakoga čovjeka ne bi jednako osuđivao. A, posve konkretno, izjave i čin biskupa Košića, kojega dobro poznajem, mogu razumjeti samo pod pretpostavkom da puno više zna i o Haškom sudu i o slučaju Kordić nego i Vi i ja ali i svi oni koji se ovih dana njime bave.

    Snagom vlastitoga iskustva i svega što sam tijekom rata svojim očima vidio posve razumijem i pridružujem se svima koji, zbog vlastitih stradanja, osuđuju bilo koju vrstu veličanja onih koje smatraju odgovornima smrt ijednoga čovjeka i za njihovu osobnu patnju. Još za vrijeme rata sam napisao da me gore bole zločini koji se čine, k'o biva, u ime naroda kojemu pripadam, nego oni koji se nad njim čine. Naime, čvrsto sam uvjeren da se narod lakše moralno a i fizički oporavlja od podnesenoga nego od nanesenoga zločina.   

    S druge strane,smatram krajnje nepoštenim i neprihvatljivim tako očit i tako ustrajan selektivan pristup ovdašnjih, napose sarajevskih, medija i službenih struktura, najprije, ratu i njegovim protagonistima a, onda, zločinima i onima koji su ih počinili. Iako već čujem huk zaprepaštenosti, moram postaviti pitanjeljudima od uma i moći koji se zgražaju nad slučajem Kordić,pa, zar su, zaista, miru i pomirenju među ljudima i narodima ove zemlje veća prijetnja ljudskim sudom i njegovom mjerom, već osuđeni zločini i kažnjeni zločinci, primjerice, Ahmića i Stupnoga Dola ... nego neistraženi i nekažnjeni Trusine i Uzdola? Priznajem da me do srži zaprepašćuje i obeshrabruje činjenica da i umni i razboriti javni djelatnici ne uviđaju da, već dva desetljeća, svojom jednostranošću ruše, već dobrano potkopane, temelje ove zemlje i budućnosti njezinih stanovnika do koje im je, s pravom, toliko stalo.Pitam se, kako ne shvaćaju da, omalovažavajući i izrugujući sve što ima predznak hrvatsko, daju povod pojavama  nad kojima se zgražaju?

    Promicatelj ste katoličkog školstva u BiH, a jedno od Vaših životnih djela jesu Katolički školski centri. Pored katolika, njih pohađaju i djeca drugih vjerskih tradicija i nacionalnih pripadnosti. Koji su uspjesi do sada postignuti na tome polju i kakva je budućnost katoličkoga školstva u BiH?

    Sustav katoličkih škola za Europu je zamišljen i, još za vrijeme rata, započet kao svojevrstan protest protiv nametnutih podjela među ljudima ove zemlje i diskriminacije i među djecom u školskim klupama. Želio je pokazati da je moguće i poželjno zajedništvo, ne niječući nego njegujući različitosti. Sustav je zaživio i razvio se hrabrošću roditelja koji su, unatoč posve negativnoga okruženja, u tu mogućnost povjerovali i zauzetošću djelatnika koji su ga pretvarali u djelo. Uspjeh je da, unatoč ne maloga broja osporavatelja „iznutra“ i „izvana“, opstaje i normalno djeluje. Budućnost mu je teško predviđati. Ako je suditi po sve manjoj mjeri razumijevanja i prihvaćanja naših posebnosti i od strane djelatnika u nekim nadležnim ministarstvima, dijelit će sudbinu onih projekata kojimase pokušava dokazati da je BiH, kao zemlja različitosti,svima nama potrebna i moguća. Unatoč tomu, ostaje nada da će prevagnuti, ako ne razum, onda potreba života kojemu je, već posvuda u svijetu, prihvaćanje različitosti temeljni preduvjet.

    Komentar urednika:

    Intervju nužno ne oslikava stavove uredništva sajta Religija, Politika i Pomirenje. Napominjemo ovo pre svega zbog komentara uvaženog biskupa o slučaju Kordić i učešća biskupa Vladimira Košića u dočeku Daria Kordića na Zagrebačkom aerodromu i celokupnog epiloga koji je poprimio martiološko - apologetski narativ, te predstavlja politizaciju i ideologizaciju religije par exellence a koja ne sme imati mesta u ni u jednoj od dominantnih religija na prostoru Zapadnog Balkana.

Komentari

Crkva ima mnogo i odgovornosti i mogućnosti da doprinese miru i blagostanju sveta u kome živimo.
Nj.S. Patrijarh srpski, g. Irinej